Živjeti ili životariti – egzistirati ili “egzistirati”?!
Prije nekih desetak godina na jednom času, pobuniše se učenici jednog razreda kako život treba živjeti, živjeti punim plućima (ma šta nam to tada značilo). Šta god da vidim da je to danas, tada to nismo htjeli priznati.
U biti to je bila odbrana od odgovornosti. Odbrana od one sitne odgovornosti zašto za taj dan nismo naučili zadato gradivo, do one zašto ne želimo da se osvrnemo na svijet oko nas. Ne možemo samo da učimo, jer život treba živjeti! Ne možemo da se bavimo tuđim problemima, jer prođe nam život! Ne možemo da se brinemo onim što se dešava u našem društvu, proći će nam život (a i to nije naš posao)! Ne možemo da se osvrćemo na političko-društvene probleme oko nas, jer tek to nije naš problem (a i proći će nam život)! A što i možemo……čemu da to i radimo, kad i onako nećemo ništa postići….a život je već prošao. Onda jednog dana, tom jednom razredu koji “živi”, jedna profesorica reče ”Život treba živjeti, a ne životariti!”. Pa zar ono naše življenje spada u životarenje?? Tako je počeo moj process razmišljanja (koji me tek sad neko natjera da sjednem i napišem – i to nakon 10 godina).
Prvo pitanje je bilo šta je smisao tog mog življenja, te moje egzistencije….a i tvoje koji ovo čitaš? Sa sedamnaest i po godina sjednem i napišem sve ono što bih ja promjenila u životu (narvno počela sam od položaja žena u društvu). Kad sam završila sve, pohvalila sam se…mislila sam da sam mnogo pametna kada sam uspjela uvidjeti sve to. I istog momenta, zacrvenila sam se….što to sve vidim, znam, a ne radim ništa! Sjedim! Ups, zapravo živim (valjda se to tako zove). Svaki dan gledam ponižavanje nekih mojih kolega u školi…i svi ćutimo, svaki dan gledam ono što moderno danas zovu sexual huresment (kako li se tada zvalo, ne znam, ali je definitivno postojalo), svaki dan trpimo odnos od strane profesora ravan diktaturi i ćutimo, svaki dan i opet svaki dan…i tako u krug. “Nismo” mi odovorni zato što professor “spontano” drži ruku na neprimjeren način na nekoj učenici, ne nekom mjestu. Nismo mi krivi zašto drug ili drugarice ne žive baš u dobrim uslovima i roditelji im nisu najbolji model i nisu ih baš najbolje naučili, pa to sad pokučavaju naši profesori, tako što ih ponižavaju. Nismo mi krivi što professor dok radimo kontrolni rad umjesto u A i B grupe, podijeli nas u dvije grupe….jedni rade kontrolni, a drugi su poredani uz zid, sa okrentuim licem da slučajno ne vide pitanja (ne znam kako…teleskopom – koji inače niko od nas nije ni imao). Da vam kažem kako smo se osjećali u svim tim situacijama? Odakle da počnem….povrijeđeno, poniženo, glupo, sramotno. Kasnije sam saznala da se “ti” ljudi koji su na sve gore navedene neljudske načine liječili neke svoje životne faze, zovu negativni autoriteti, a ono što je najgore saznala sam i da je to tek početak nametanja njihovih pravila. Sve je dalje bilo moj izbor. Da li pristati na ono što nameću i osjećati se rekoh već kako, da li se praviti da ne vidim i osjećati se još gore ili se suprotstaviti i pokušati živjeti život dostojan čovjeka. To se ne pitam samo ja, to me pita život, pita me moja egzistencija. Sjetih se da sam davno pročitala da je čovjekov najveći spomenik egzistencije to što svakog časa moraju odlučivati – na dobro ili na zlo, te da je bit čovjekove egzistencije u odgovornosti (živjeti – životariti).
Kada su u pitanju odluke da li reći NE ili DA nekom gore navedenom (a i nenavedenom) negativnom autoritetu, te tako pristati na njegovo dobro ili zlo, trebamo znati da se u čovjeku krije mogućnost za oboje (dobro i zlo); šta će ko od nas ostvariti zavisi od naših odluka, a ne od uslova!!! Mladi ne smiju svoju pasivnost pravdati trenutnim položajem (“ja sam samo učenik”) ili političko-društvenim uslovima, niti ljudima koji imaju moć i krive ih za njihovu nemoć.
U životu imamo prošlost koja je sigurna, sadašnjost koja je samo jedan trenutak i budućnost za koju svi sami odlučujemo šta ćemo sa njom učiniti. Prema riječima Viktora Frankla prolazne su jedino životne šanse što ih život pred nas iznosi; a čim ih iskoristimo, one postaju stvarnost: sačuvane su i predane u prošlost gdje su osigurane od prolaznosti. A „prolaznost“ ne čini našu egzistenciju nipošto besmislenom; ali „prolaznost“ utemeljuje našu odgovornost.
Pojam egzistencija ne podrazumjeva naprosto postojanje, mehaničko, bezupitno izvršavanje dužnosti i obaveza nametnutih socijalnim obavezama ili još gore nametnutim negativnim autoritetima u školi, fakultetu, poslu, politici. Egzistencija i ono življenje o kojem je profesorice govorila u sebi sadrži otvorenost prema svijetu, iskorak iz režimskih okvira, te da je ona krug koji se neprestano ostvaruje i propada. I da u onim slabim momentima kada osjećamo da ne možemo promjeniti ništa, ne klonemo već to shvatimo kao izazov naše egzistencije. To posebno dolazi do izražaja u teškim situacijama sa kojima su se mladi susretali u ratu, a pogotovo nakon rata. To su situacije bolesti, smrti, patnje, krivice, straha, poniženja, nepovjerenja da nešto mogu promjeniti, odustajanja, situacije kada se gubi oslonac u društvu. Ali upravo način na koji prevazilaze te situacije, momenti kada se budimo i borimo protiv patnje, straha, negativnog autoriteta, korumpiranog profesora, nacionalističkog političara, su oni momenti koji određuju naš karakter. Prema Jaspersu egzistencija je određena kategorijama slobode, izbora i odgovornosti i ako si oduzmemo pravo na bilo šta od toga, pitam se kakva egzistencija nam ostaje? Sve prethodno navedene odlike egzistencije možemo naći u životima pravednika. Ljudima koji nisu samo puki posmatrači društvenih, ali neljudskih dešavanja, onoga što ćemo u budućnosti zvati istorija. Njihovo postojanje i djelovanje se može prepoznati kategorijama perspektive – da imaju jasnu sliku svog načina života i svojih principa; mogućnosti – izbora reći DA i NE negativnom autoritetu bez obzira na uslove; odgovornosti – za sebe, ali i za ono što se dešava oko njih i odlučnosti – da ne budu samo pasivni posmatrači, vec aktivna ljudska bića. Pri tome su bili svjesni šta sve sloboda i izbor nose sa sobom, brigu, strah, krivicu i neizvjesnost! I uspjeli su ostati pravedni, a mi smo možda da to i ne znamo zahvaljujući njima ostali živi! Prema riječima Viktora Frankla “Najbolji nisu sa nama”.
Piše: Selma Gaši
