Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost 2010. g
U organizaciji NVO Gariwo, 23-eg februara je održana svečana akademija povodom dodjele Nagrade "Duško Kondor" za građansku hrabrost za 2010. godinu, nagrade koja nosi ima po beskompromisnom prvaku i istovremeno simbolu građanske hrabrosti, Dušku Kondoru koji je ubijen 22-og februara 2007. godine u vlastitom domu u Bijeljini. Šest ovogodišnjih dobitnika istakli su se svojom hrabrošću, plemenitošću i odlučnošću da se suprotstave negativnim autoritetima u nimalo zavidnim situacijama u kojima su se našli.
Na osnovu pristiglih prijeloga, Komisija za dodjelu Nagrade "Duško Kondor" za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti je odabrala je šest ovogodišnjih dobitnika Nagrade "Duško Kondor" za građansku hrabrost:
1. Krstanu Bijeljcu za građansku hrabrost
2. Esadu Aliću za građansku hrabrost - posthumno
3. Slobodanu Pejoviću za građansku hrabrost
4. Srdjanu Aleksiću za građansku hrabrost - posthumno
5. Miomiru Miletu Plakaloviću za građansku hrabrost
6. Ameli Dudić za afirmaciju građanske hrabrosti
Svetlana Broz se ispred NVO Gariwo zahvalila svim bitnim ljudima i institucijama koju su odgovorni za uspješnu realizaciju ove ceremonije, pogotovo Ambasadi Kraljevine Norveške i gradu Sarajevu koji su sponzor i pokrovitelj ovog događaja (za govor kliknuti ovdje).
U svojim govorima, ambasador Kraljevine Norveške, Nj.E. Jan Braathu (za govor kliknuti ovdje), predsjednik Međunarodne Komisije Gariwo i Templeton College u Oksfordu, Uwe Kitzinger CBE (za govor kliknuti ovdje) i dogradonačelnik grada Sarajevo, gospodin Miroslav Živanović su izrazili podršku i naglasili važnost održavanja ove nagrade (za govor kliknuti ovdje).
Ceremoniji su prisustvovali visoki dužnosnici diplomatskog kora, uključujući ambasadoricu Republike Francuske u BiH, NJ.E. Maryse Berniau, ambasadora Malezije u BiH, Nj.E. Zulkifli Adnana, ambasadora Egipta u BiH, Nj.E. Ahmed El Sayed Khattab, zamjenika ambasadora Slovenije, gospodina Edvarda Kopušara, zamjenika ambasadora Crne Gore u BiH gospodina Predraga Arsovića, itd, te mnogi predstavnici vjerskih zajednica, političkog i društvenog života naše zemlje i Crne Gore, kao i učenici srednjih škola iz Zenice i Sarajeva i studenti fakulteta.
Obrazloženje za:
Krstana Bijeljca, rođenog 1916. godine, pravoslavnog sveštenika koji se 1941. priključio antifašističkoj borbi i nosilac je Partizanske spomenice 1941. On je jedini živi predstavnik srpskog naroda na području Federacije BiH koji je bio delegat na historijskom Prvom zasjedanju ZAVNOBiH u Mrkonjić Gradu. Nakon Drugog svjetskog rata radio je u Crvenom krstu, Socijalističkom savezu i u drugim institucijama. Penzionisan je osamdesetih godina Dvadesetog vijeka.
Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodjeljuje se Krstanu Bijeljcu zato što je, iako svjestan rizika kojem se izlaže:
ostao u Sarajevu koje je bilo pod opsadom jedinica Vojske Republike Srpske
u nedostatku aktivnih pravoslavnih sveštenika, koji su svojevoljno napustili grad na početku opsade Sarajeva, odlučio se reaktivirati i vratio svešteničkom pozivu
ponovo obukao svešteničku mantiju i liturgije održavao u sarajevskoj Staroj pravoslavnoj crkvi
u toku čitave opsade Sarajeva kretao se po opkoljenom gradu, rizikujući sopstveni život da bi podijelio sudbinu svojih vjernika i svih svojih sugrađana, iskazujući građansku hrabrost time što se suprotstavljao svim negativnim autoritetima tog vremena, prvo iz svoje etničke i vjerske grupe, a onda i iz drugih, kojima njegova borba za zajedničke vrijednosti bosansko-hercegovačkog duštva nije odgovarala i dokazujući da je zajednički život moguć
Krstan Bijeljac je pionir borbe za zaštitu ljudskih prava, koju neumorno vodi već 69 godina, uvijek poručujući: „Danas je puno toga drugačije, došlo je neko drugo vrijeme, neki drugi ljudi... No, već sam rekao, nevažni su ljudi, važne su samo činjenice. Mrkonjić Grad, zasjedanje ZAVNOBiH na kojem je odlučeno da su BiH udareni temelji - to su činjenice. Od toga dana smo postali država, koju, ma koliko je neki negirali, niko nikada neće moći razjediniti. Narod to neće dozvoliti, ma šta ovi političari pokušavali i pričali“.
Obrazloženje za:
Esada Alića, rođenog 1972. u Derventi. Bio je zanatlija građevinske struke. Poginuo je 10.09.2008. u Kobašu, kod Srpca.
Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodjeljuje se Esadu Aliću posthumno zato što je:
Svjesno žrtvovao sopstveni život da bi spasio sigurne smrti Asima Rosa, njegovu suprugu Mihretu i njihovo dvoje djece: devetogodišnju kćerku Šerifu i sedmogodišnjeg sina Mevludina
Iskazao svoju građansku hrabrost 10. septembra 2008. oko 22 sata kada se u kafiću "Truba" u Kobašu našao za stolom sa 36-godišnjim Asimom Rosom, 100% invalidom od 2000. godine, koji je prilikom deminiranja terena u Orašju, nagazio na minu i ostao bez obje noge do kukova. U trenutku kada je ugledao Zorana Safina, kako ulazeći u kafić prema njima baca ručnu bombu, koja se otkotrljala ispod invalidskih kolica Asima Rosa, Esad je povikao Asimovoj supruzi “Čuvaj djecu!“ i zaletio se prema bombi, odgurnuvši Asima u kolicima u stranu. Kada se Esad bacio na bombu, ona je eksplodirala i raznijela ga. Asim, njegova supruga i djeca su zadobili lakše povrede od gelera. Esad Alić je ostao na mjestu mrtav...
Iza Esada Alića ostao je sin Kenan, rođen 1997. godine u Derventi.
Obrazloženje za:
Slobodana Pejovića, rođenog 04.10.1948 god. u Đakovici (Kosovo). Radio je kao samostalni inspektor za krvne delikte u Herceg Novom, Crna Gora. Penzionisan 1993. godine. Oženjen, otac tri kćerke. Živi u Herceg Novom, Crna Gora.
Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodjeljuje se Slobodanu Pejoviću zato što je, kao samostalni inspektor za krvne delikte u MUP Herceg Novog, iako svjestan rizika kojima se izlaže, iskazao svoju građansku hrabrost:
1991. godine, odbijajući poslušnost pretpostavljenim autoritetima kada su ga htjeli mobilisati i uputiti na ratište u Hrvatsku
u proljeće 1992. godine, odbijajući poslušnost pretpostavljenim autoritetima, ne pristajući da učestvuje u izvršenju njihove naredbe da se moraju uhapsiti svi Muslimani iz Bosne i Hercegovine, koji su se sklonili u Crnu Goru pred progonom u svojoj zemlji i da se moraju isporučiti vlastima Radovana Karadžića u BiH
u proljeće 1992. godine spasio sigurne smrti najmanje dva Muslimana (Bošnjaka), time što im je omogućio da pobjegnu iz policijske stanice u Herceg Novom
Zbog kontinuiranog suprotstavljanja negativnim autoritetima, nakon neuspjelog atentata, Slobodan Pejović je naprasno penzionisan 1993. godine, ali ga to nije spriječilo da nastavi iskazivati građansku hrabrost nakon završetka rata u BiH, boreći se za istinu o sudbini desetina uhapšenih Muslimana u Crnoj Gori, koji su bili ubijeni nakon isporučivanja snagama Radovana Karadžića u BiH
Svim ovim postupcima izložio je sebe, u sredini u kojoj je živio i radio, osudi da je “izdajnik“, a i svoju porodicu preziru javnosti
Posljednjih nekoliko godina, Slobodan Pejović iskazuje građansku hrabrost i kao glavni svjedok optužnice, koju je državni tužilac Crne Gore pokrenuo protiv najviše rangiranih predstavnika Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore, koji se terete za donošenje naredbi o hapšenjima i isporuci Muslimana 1992. snagama Radovana Karadžića, čime su uzrokovali smrt desetina nedužnih ljudi. Ovo svjedočenje, kao i česti javni nastupi u kojima jasno, nedvosmisleno i argumetovano govori o najvećem zločinu u Crnoj Gori, izložilo ga je novim problemima, od fizičkih napada koje doživljava, preko razbijanja auta i prijetnji smrću, do uskraćivanja ličnih dokumenata i time prava na slobodno kretanje.
Obrazloženje za:
Srđana Aleksića, rođenog 09.05.1966. u Trebinju. Bio je student prava, a za vrijeme rata vojnik Vojske Republike Srpske. Povrijeđen je 21.01.1993. na pijaci u Trebinju, a od zadobijenih povreda je umro šest dana kasnije, 27.01.1993. u bolnici u Trebinju.
Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodjeljuje se Srđanu Aleksiću posthumno zato što je, iako svjestan rizika kojem se izlaže:
žrtvovao život da bi od sigurne smrti spasio Alena Glavovića, svog sugrađanina, Bošnjaka, koji je bio progonjen na nacionalnoj osnovi
iskazao građansku hrabrost 21. januara 1993. kada je uzeo u zaštitu Alena Glavovića, Bošnjaka, kojeg je legitimisala grupa pripadnika Vojske Republike Srpske na pijaci u Trebinju. Nakon što su ustanovili da je Bošnjak, počeli su ga maltretirati i tući. Srđan Aleksić se suprotstavio zločincima, umiješao i zaštitio Glavovića, govoreći mu da bježi, što je on i učinio, dok su četvorica vojnika, umjesto Glavovića, kundacima pušaka brutalno tukli Srđana. Od zadobijenih batina Srđan je pao u komu, a preminuo je 27. januara 1993. godine. Srđanov otac je u čitulji napisao "Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost".
Alen Glavović, kojeg je Srđan Aleksić spasio sigurne smrti, živi u Švedskoj, oženio se i ima dvoje djece.
Obrazloženje za:
Milomira Mileta Plakalovića, rođenog 07.08.1952. u Sarajevu. Radio kao taxi vozač.
Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodjeljuje se Milomiru Miletu Plakaloviću zato što je, iako svjestan rizika kojima se izlaže, iskazivao građansku hrabrost:
neustrašivo, boraveći bez i jednog dana izostanka na ulicama Sarajeva, pod opsadom 1440 dana, u toku kojih je pod kišom snajperskih metaka i gelera granata skupljao ranjenike i prevozio ih do bolnica
spasivši od sigurne smrti desetine ranjenih građana Sarajeva, među kojima i više djece
svakodnevno, rizikujući život da bi prevezao građane svojim taksijem, ne pitajući ih ništa osim kuda su se uputili
Obrazloženje za:
Amelu Dudić, rođenu 1988. godine u Zenici. Sudentkinja ekonomije, nezaposlena, neudata.
Nagrada Duško Kondor za afirmaciju građanske hrabrosti dodjeljuje se Ameli Dudić zato što je, iako svjesna rizika kojem se izlaže:
u patrijarhalnom bosansko-hercegovačkom društvu imala snage i hrabrosti da se odupre "mobingu" od strane negativnog autoriteta, predsjednika Udruženja boraca Federacije BiH u Zenici, sa kojim je radila
u avgustu 2009. dala u javnost video i tonski zapis monologa predsjednika Udruženja, koji je napravila mobilnim telefonom, u kojem joj je nudio beneficije za seksualne usluge, čime je iskazala spremnost da afirmiše građansku hrabrost i time doprinese edukaciji i osvješćivanju žena, kao jedne od najosjetljivijih grupa u društvu
ova informacija i snimak koji je objavljen u svim sredstvima informisanja i na TV, izazvali su u BiH javnosti različite komentare, ali je bilo malo onih koji su podržavali Amelin gest, čime se izložila gubitku posla, preziru i kritikama jednog dijela javnosti, što je bila cijena za aktivno iskazivanje i promovisanje građanske hrabrosti.
